Oltarna pala u crkvi sv Leopolda Herceg Novi,                        rad Ananije Verbicki 1971

Sveti Leopold Bogdan Ivan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg-Novom, u Boki Kotorskoj, kao 15-o, pretposljednje dijete svojih roditelja. Svibanjska se kraljica nježno nasmiješila tom novom cvijetu što je procvao na zemlji u njenom lijepom mjesecu i obasula ga svojom naročitom majčinskom ljubavlju. Bio je tako slabašan i nježan da su ga roditelji tek nakon mjesec dana odnijeli na krštenje (13. lipnja) u crkvu svetog Jeronima, gdje, ponovno milošću rođen na novi život dobiva ime Bogdan Ivan.

Njegovi roditelji, Petar i Dragica rođ. Carević bijahu dobri, pobožni i bogobojazni ljudi. Pripovijeda se da je otac pratio svako jutro svoga malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest. Taj slabašni dječak provodio je sate u molitvi klečeći na golom podu. Osobitu ljubav i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji usadila mu je u dušu njegova plemenita i pobožna majka. Cijelim svojim bićem neprestano je težio savršenstvu. Da bi postigao sabranost u molitvi već u djetinjstvu se često osamljivao, što više klonio se svake buke, koja bi ga mogla omesti u njegovim mislima na Boga. Tako mu je djetinjstvo pretjecalo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, u razmišljanju i skrušenim molitvama. Njegov je život bio kuća, crkva i škola.

Promatrajući nesebično djelovanje franjevaca kapucina u svom rodnom mjestu, Bogdan je mislio da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je s njime rastanak bio veoma težak. Tako je Bogdan u svojoj šesnaestoj godini ostavio svoju rodnu kuću, te je otišao na nauke u Serafinsko sjemenište u Udine, u sjevernu Italiju. I nakon dvije godine stupio je u novicijat u Bassanu i tu je obukao redovničko kapucinsko odijelo, te dobio redovničko ime Leopold.

Reljef sv Leopoda, crkva sv Jeronima, Herceg Novi,       Mila Vood 1966

Nakon završenog novicijata ide u Padovu na filozofske nauke, zatim prelazi u Veneciju na studij teologije. Čim je završio teologiju, zaređen je za svećenika 1890. g.

U prihvaćanju redovničkog i svećeničkog života, Bogdan je bio podržavan osobito posebnim snom: da jednog dana postane misionar u svojoj Domovini, bogatoj poviješću i još više, vjerskom različnošću. Iskazao je poglavarima svoju žarku želju da kao misionar pođe u svoj zavičaj kako bi pridonio velikom djelu sjedinjenja svih kršćana. Ali taj se njegov san nije ostvario u onom obliku kako je on želio. Mislili su naime da ne može djelovati kao misionar, kako zbog svoga slabog zdravlja, tako i zbog neugledne vanjštine, ali i zbog govorne mane. Zato Bogdan nikada nije propovjedao, a propovijed je glavno oružje misionara kojim on usađuje istinu u ljudska srca.

Bogdan je pretpostavljao da će on sam u iznimnoj prilici u žaru govora koji nudi obraćenje progovoriti jasno i razgovjetno. Ali očito je da njegovi poglavari nisu tako mislili, te su ga nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i Rijeci odredili za Padovu, a Bogdan se ponizno pokorio njihovim nalozima. Shvatio je na koji će način uvrstiti svoj ekumenski apostolat. Kao dugogodišnji i neumorni ispovjednik, on će sve svoje molitve, žrtve i napore pridonositi na veliku nakanu da svi budu jedno, dakle za sjedinjenje svih kršćana.

Kroz četrdeset godina Leopold će od ranog jutra do poslijepodnevnih sati sjediti u ispovjedaonici i neumorno ispovijedati. Velike procesije pokornika okupljale su se oko njegove ispovjedaonice. Njegovi su pokornici bili iz različitih staleža: biskupi, svećenici, liječnici, profesori, ali i mali jednostavni vjernici. On ih je sve s jednakom ljubavlju primao, tješio, i s Bogom pomirivao. Ispovijedao je bez obzira na vrijeme, žrtvujući se za bližnje i vodeći ih prema Bogu.  Dan prije smrti usred najveće ljetne sparine ispovijedao je bez predaha, pretvorivši svoju bolesničku sobicu u ispovjedaonicu; uz ostale vjernike ispovjedio je toga dana oko pedesetak svećenika.

Sv Leopold, iz serije čuda, Herceg Novi, autor Mainardi 1983

Sveti Leopold je od rođenja bio vrlo neotporan prema bolestima. Često je imao upale očiju, gotovo neprestano upale zglobova u svem tijelu, prsti su mu se na nogama i rukama bolno grčili, želudac mu nikad nije bio zdrav, te je zato često imao teške i bolne probavne smetnje. Svoju bolest je tajio koliko god je mogao, bojeći se da mu poglavari zbog nje ne zabrane ispovijedanje. Rad, molitva i mrtvljenje, kratkotrajan san, nedostatna prehrana, podnošenje studeni ispunjavali su njegov život. Predosjećajući skoru smrt primio je svete sakramente i nakon užasnih bolova od raka na jednjaku blago je preminuo u Gospodinu godine  30. srpnja 1942. u 76. godini svoga života u sedam sati ujutro.

Upravo se oblačio za svetu misu, koju ne bi propuštao niti kada je bio u lošem zdravstvenom stanju. U trenutku ga obuze slabost i to se ponovilo malo iza toga. Izdahnuo je izgovarajući zadnje riječi molitve "Zdravo Kraljice". Bio je to posljednji pozdrav "Gospodarici". Vijest se odmah proširila i mnogi su mogli pohoditi njegovo mrtvo tijelo. Sprovod je bio vrlo svečan, poput svečanog mimohoda. Njegov grob, koji se nalazio na gradskom groblju, postao je ciljem mnogih posjeta i velikog štovanja, sve dok posmrtni ostaci nisu bili prenijeti u novu grobnu kapelicu, koja je u tu svrhu sagrađena u blizini njegove sobice za ispovijedanje.

Kada su pregledani njegovi posmrtni ostaci u toku postupka za proglašenje blaženim, njegovo je tijelo pronađeno netaknuto, neraspadnuto u svim svojim dijelovima, a takvo se i sada nalazi u njegovu grobu.

Portret sv Leopolda, Herceg Novi, rad F.Baniolo

Niti njegova ispovjedaonica nije bila porušena, kao što je on predvidio i prorekao. Ostala je cijela među ruševinama nakon razornog bombardiranja, 14. svibnja 1944., na spomen neizmjerne dobrote koju je Gospodin iskazivao po oproštenju mnogih grijeha, u ponovnom sklapanju prijateljstva s tolikim dušama koje su se bile udaljile od njega. Mi možemo također nadodati, da je ostala kao svjedočanstvo dugog i napornog rada svetog Leopolda koji je bio djelotvorno sredstvo onih uspostavljanja prijateljstva.

Blaženim ga je proglasio papa pavao VI, 2. svibnja 1976, a svetim papa Ivan Pavao II, 16. listopada 1983. g.

Don Benjamin Petrović, župnik u Herceg Novom